loučiti

  • 1лучить — I лучить II., напр.: коли бог лучит если бог даст , получить, прилучиться, случиться, улучить, укр. лучити метить, попадать , блр. лучыць случиться, попасть , ст. слав. лоучити τυγχάνειν (Супр.), болг. луча целюсь , сербохорв. случити се… …

    Этимологический словарь русского языка Макса Фасмера

  • 2lučiti — lúčiti nesvrš. <prez. lȗčīm, pril. sad. čēći, gl. im. čēnje> DEFINICIJA 1. (što od čega) a. arh. dijeliti (što od čega) b. uočavati da što nije jednako s čim drugim; razlikovati 2. (što) u procesu davati iz sebe, ispuštati iz žlijezda s… …

    Hrvatski jezični portal